U petak 14. rujna, otvorena je u Muzeju Croata insulanus Grada Preloga, izložba Zlate Šokec, samouke kiparice podrijetlom iz Pitomače. Na izložbi, koja će biti otvorena do 9. listopada, ona se Prelogu predstavlja skulpturama izrađenima od terakote, kod kojih dominiraju motivi ljudi, likovi iz kulture hrvatskoga sela i životopisne kompozicije. Izradom keramike autorica se bavi gotovo trideset godina, a umjetničkom keramikom posljednjih 15 godina. U početku svoje skulpturalne prakse, posegnula je za onim što joj je emotivno i vizualno najbliže: likovima domaćih ljudi, kosaca, težaka, pralja, staraca s lulom, ili mamica s krunicom u ruci. U najnovijoj fazi odabire zahtjevnu likovnu disciplinu, portret bliskih osoba. Istaknula se i visoko pozicionirala među samoukim autorima, te je članica Hrvatskog društva naivnih umjetnika, Likovnog kluba „Nikola Trick“, Likovnog kruga „Pohižek“, Likovnog kruga „Duga“ te Hrvatskog keramičarskog društva „Kerameikon“. Redovito izlaže u zemlji i inozemstvu. Izložbu je otvorila kustosica Muzeja Croata insulanus Grada Preloga Iva Kožnjak, a o izložbi je uz autoricu govorila i Božica Jelušić. U glazbenom programu nastupila je Paola Novak na gitari.
O izložbi je Božica Jelušić zapisala: „Zlata Šokec daje nam odličan primjer kako ni jedan talent koji je priroda zabilježila i pohranila, zapravo ne može propasti. Iako je u djetinjstvu i dječjoj dobi bila na neki način udaljena od kreativnosti, poslagujući vlastite životne okolnosti, u zreloj se dobi pronašla u oblikovanju gline. Unatoč činjenici da je pouke bilo malo, Zlatina upornost, volja i velika predanost radu, rezultirali su očekivanim umjetničkim dometima. Relativno je malo posve dekorativnih predmeta u njenom atelieru, a pozornost se posvećuje ljudskom liku, portretima i svojevrsnim „životnim pričama“ koju svaka nova skulptura donosi na svjetlo dana. Tu je, prije svega, dojmljiva skulptura kiparičina Oca, u radnoj, „goričarskoj“ odjeći i u pozi u kojoj ga je upamtila. Pomno oblikovane crte lica, položaj ruku i stopala, šešir na glavi, svaka brižno prostudirana sitnica, govore da je ljubav vodila ruku, a osjećaji velike povezanosti i zahvalnosti učinile su tu skulpturu neobično životnom, te nam se na trenutak pričinja da bi mogla „progovoriti“ svojim unutrašnjim glasom. To je zaista antologijska, vrijedna umjetnina, kojoj bismo još pribrojili i portret velikog slikara Mije Kovačića, violiniste Tončića, te još nekih konkretnih lokalnih ličnosti.“
