Umro je Ivan Haramija Hans, jedan od
najistaknutijih hrvatskih karikaturista. I velik čovjek. Njegove karikature i
smisao za humor oduševljavale su čitatelje listova i posjetitelje izložbi
diljem Hrvatske i svijeta. Rođen je 28. travnja 1946. u Prelogu, gdje je
završio i pučku školu, dok je gimnaziju završio u Čakovcu. U Čakovcu je završio
i Pedagošku akademiju, smjer likovni odgoj. Radio je kao učitelj u Prelogu i
Donjoj Dubravi. Bio je glavni i odgovorni urednik satiričko-humorističkog lista
Pikač. Godine 1980. zaposlio se u Podravci, u Koprivnici, kao organizator
kulturnih djelatnosti. U toj je tvrtki ostao sve do umirovljenja. Bio je jedan
od utemeljitelja Hrvatskog društva karikaturista, a kao vrsni karikaturist
osvajao je nagrade na svjetskim natječajima i izložbama. Pisao je knjige,
sudjelovao na skupnim i samostalnim izložbama. Rado je dolazio u svoj Prelog, o
kojem je i rado pisao, posebno u "Pikaču". Pisao je o
raznim temama, a njegova legendarna "Pisma iz dijaspore" bila su
iznimna štiva. Posljednje je objavio u broju od 1. travnja 2014. godine. (U
nastavku)
PISMO
IZ DIJASPORE
PENZIĆI
U ČEKAONICI
Već
dugo vremena spadam u normalnu grupaciju današnje zbiljnosti: betežen sem.
Sukladno tome imam svoju liječnicu s kojom sam, za razliku od nekih razmaženih
betežnika, vrlo zadovoljan. Prima me preko reda uz uvjet da ne budem agresivan.
Radi se o karakteru mojega betega, a ne o nekakvoj korupciji, iako ne bih imao
ništa protiv da me gđa liječnica korumpira. O mojemu drugomu betegu ostali
pacijenti ne trebaju nikaj znati zbog liječničke tajne. Zato me, po izlasku iz
ambulante prate pogledi puni mržnje, ali kakav bih ja bio čovjek kojeg nitko ne
mrzi? Nisam ja od onih penzića koji su bolesni iz čiste dosade. Takvima je kod
kuće uz zakonitu ženu (ili muža) dosadno, a mirovine su im preniske za odlazak
u kafić ili za kupovinu novina. Odlazak doktoru jedina im je razonoda. U
čekaonici uvijek nađu odlične sugovornike koji se uvijek na nešto žale. Tu je
puno ljepše nego na klupi u parku gdje se penzići stalno svađaju oko politike:
tko je bio partizan, tko ustaša, tko mađaron, a tko nedajbože četnik. Čekajući
na poziv medicinske sestre prepirke nastaju tek u natjecanju tko ima viši tlak,
slađi šećer, tko ima veće žućne, a tko glomaznije bubrežne kamence. Zucne li
netko da je bio dvaput operiran odmah se s druge strane poluprazne čekaonice
netko pobjedonosno javlja da je jedva preživio četiri kirurške intervencije.
Mnogo se češće nađu istomišljenici koji se žale na predugo čekanje zbog gomile
pacijenata koji se, poput riba u konzervi stoječki stiskaju pred ulazom u
ordinaciju dok je istovremeno čekaonica prazna ili poluprazna poput fotelja u
Hrvatskom saboru. Ne shvaćaju ljudi da se vani radi o teškim bolesnicima koji
nemaju vremena sjediti i trabunjati o tome kako je loša organiziranost u našem
zdravstvenom sustavu. Oni što sjede u čekaonicama dolaze iz čiste navike ili
potrebe da jedni drugima priopće kako je njihov unuk morao punih sedam mjeseci
čekati na operaciju mandula, a susjeda Mara je tek preko veze uspjela nakon
godinu i pol doći na red za operaciju zanoktica. Mnogi se pacijenti žale da im
doktor zabranjuje baš ona jela koja su na vrhu njihove top-ljestvice: piti
lijek s pićem koje im najugodnije klizi grlom (pogodili ste: vino, žganica,
konjak…), nameće embargo na pušenje. A njihov japica su kadili duhana skrivečki
posađenoga na vrtu. I živeli su devedeset let jer su si sako jutro spili
štamprlek družđenke. Žene se žale kak im bezobrazni doktor neće pripisati
onakve tablete koje tak dobro hasne sosedi Trezi. Nekima pak veliju da su
predebele i prežmefke, a njih boliju kičma i noge i imaju problema sa srcem.
Kile ih ne boliju. Friškim dijabetičarkama smeta kaj nesmeju jesti kolače, a
život i svetki su im nezamislivi bez buhtli i orehnjače. Muški pak se srde kaj
nesmeju jesti čurke, klobasice i cvirke. Drugi pak se srde kaj im po rečima
doktora kompjutor ne da više od četiri trake za mjerenje šećera u krvi, a
dijabetolog je preporučil pet. kak da nigdar nisu čuli za e-medicinu. Valjda je
kompjutor pametneši od nekakvih prof. dr. sc.! Uostalom, oduvijek se zna da
doktori nikaj ne znaju! Medicinari i betežniki su samo trošak za državu. Ovi
pak veliju da je HZZO nepotrebni i skupi posrednik između zdravstva i države.
Ja pak mislim da bi na životu trebalo držati samo zdrave bolesnike. Takvi pak
prigovaraju da su radeći čitav život bez bolovanja preplatili onu medicinsku
pomoć za koju nigdar nema dosta penez. Ja pak se veselim kaj nigdar više ne bum
moral na bolovanje. Još mi je vekše veselje dok dobim penzijicu, a još vekše
dok dobim nove recepte za vračstva. Veselim se zato kaj sam pak oštetil državu
za malo menje nego kaj je ona mene. Domoljubno vas pozdravlja vaš profesionalni
pacijent
Ivan Haramija Hans
Ako preživim trenutnu (ne znam po redu koju
reformu zdravstva) napisat ću nešto o opravdanosti bolovanja.